Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
Da je EU imala službenu religiju, bila bi to privatnost. Pobožno svećenstvo dužnosnika i političara EU propovijeda da samo njihovi zakoni o privatnosti mogu dovesti do spasenja. Sveti tekstovi, kao što je Opća uredba o zaštiti podataka ili Direktiva o privatnosti e-pošte, smatraju se mudrošću koju bi cijeli svijet trebao slijediti. Takav je regulatorni učinak Bruxellesa koji to često čini. Oni koji prekrše takve restrikcije su osuđeni (ili isprepleteni novčanim kaznama do 4% globalnog prometa). U doba koronavirusa, dok kreatori politika razmišljaju o načinima zaustavljanja zatvaranja, ovo se uvjerenje testira.
Kriza vjere ukorijenila se među vjernicima koji su nekoć bili istiniti. “To je kompromis”, upozorio je austrijski kancelar Sebastian Kurz. “Što nam je važnije? Zaštita podataka ili se ljudi mogu vratiti u normalu? Zaštita podataka ili spašavanje života? ” Čak su se i njemački političari, dosad veliki svećenici vjernici, pridružili. Jens Spahn, njemački ministar zdravlja, predložio je praćenje telefona ljudi kako bi se obuzdao virus, prije nego što je odustao od napada. Kao da je papa započeo propovijed priznajući da je možda Martin Luther dobio bod.
Zemlje pune pogana o privatnosti s oduševljenjem su iskoristile mogućnosti nadzora države. U Hong Kongu se od novih dolazaka može zahtijevati da nose narukvicu za praćenje. Izrael je prijavio svoje obavještajne agencije kako bi pronašao ljude koji bi mogli imati virus. U Južnoj Koreji dužnosnici prelaze sve, od potvrda o taksijima do zapisa na kreditnim karticama do lova na zaražene. Sada EU razmišlja o tome gdje povući granicu između sigurnosti i nadzora.
Hoće li Europa skrenuti s pravednog puta, to je političko pitanje, a ne pravno. Iako su njezini zakoni strogi, izuzeća za javnozdravstvene krize upisana su u pravila EU o, recimo, zaštiti podataka. Svaka upotreba podataka mora biti proporcionalna i nestati nakon što kriza prođe. Kad su u pitanju pandemije, europski zakoni o privatnosti više su sigurnosni pojas, a ne ručna kočnica, kaže Eduardo Ustaran, odvjetnik Hogan Lovells, britansko-američke odvjetničke tvrtke. Vlade još uvijek mogu stići tamo gdje trebaju ići, ali imaju manje šanse za katastrofalnu nesreću – kao što su medicinski podaci cijele države koji se šalju putem interneta – za to vrijeme.
Građani Europe, a ne pravnici, oni će odlučiti koliko uljeza žele podnijeti. Većina se europskih vlada igra s aplikacijama za traženje, gdje bi pametni telefoni rekli korisnicima da li komuniciraju s nekim tko ima covid-19. Ali takve aplikacije dobro funkcioniraju samo kad ih preuzmu veliki razmjeri stanovništva. Bez obzira na to koliko tehnički genijalno rješenje moglo izgledati, malo je koristi bez masovnog pristanka. Ostale vlade su otišle dalje. Poljska, na primjer, provodi karantinu onih koji pate od covid-19 uz pomoć aplikacije. (Oni koji su pod karantenom moraju dostavljati redovite selfieje kako bi dokazali da ostaju kod kuće.) Za većinu građana EU, covid-19 je prvi put da bi pobožnost EU u privatnosti mogla imati troškove snose sami, a ne posao. Za vrijeme pandemije ljudi su voljno – a povremeno i s užasom – tjednima sjedeli kod kuće, predajući svoju slobodu u tom procesu. Žrtvovanje privatnosti radi slobode da bi se se mogao žaliti nakon dovoljno dugog kućnog zatvora.
Ovakvi izbori ranije nisu stavljeni na birače. U EU je privatnost dugo bila težnja odozgo prema dolje, vodeći protiv žestokog protivljenja gigantskih korporacija političara i birokrata koji se ne moraju brinuti za sigurnost, ali skloni su vjerovanju da će ih građani voljeti zbog zaštite njihove privatnosti. Entuzijazam za tu temu u Bruxellesu podstaknuta su, također, dva ne posve dobro razmatrana. Prvo, pomaže izvana projektnoj moći EU. Strogi standardi u kombinaciji s ogromnim tržištem EU-a dovoljni su da se čak i najveći svjetski posao nasluti na slijeđenje briselskih pravila, fenomen poznat kao “efekt Bruxellesa”. Umjesto da rade s različitim standardima na globalnoj razini, velike tvrtke spremaju se da smetaju i rade na uobičajenom višem standardu EU-a. Drugo, daje i Bruxellesu unutrašnju snagu. Kad se EU ograničila na sitno poslovanje, presude Europskog suda pravde u Luksemburgu malo su zanimale obične građane. Propisi o, recimo, kemikalijama su utjecali samo na kemijsku industriju. Ali pitanja poput zaštite podataka presijecaju ogromne dijelove života ljudi, od navika pregledavanja do slobode izražavanja, a suci se često miješaju.
Privatnost ima cijenu
Za većinu europskih građana argumenti o privatnosti približno su toliko razumljivi kao i misa na latinskom. Posljedica koronavirusa mogla bi biti razumljivija rasprava. Bilo kakvi kompromisi između zdravlja i privatnosti bit će pod nadzorom javnosti, baš kao i stalno promjenjiva ravnoteža između građanskih sloboda i borbe protiv terorizma, tvrdi Bruno Maçães, autor i bivši europski ministar u Portugalu. Norme se još uvijek slažu. Zaštita podataka, dragulj u regulatornoj kruni EU-a, povukla je nekada zastarjeli svijet privatnosti u sferu visoke politike. Virus pruža glasačima prvi pravi obračun s temom.
Već je započeo nervni diskurs među europskim donositeljima odluka, koji su bili u funkciji EU mjesta u svijetu čak i prije nego što je 19-godišnja devastirala ekonomiju bloka i ostavila mrtve gotovo 100.000 građana, a nesumnjivo će biti još mnogo katastrofe , Ako se vidi da se drugi sustavi upravljanja, bilo izravna autokracija ili „upravljana“ demokracija, bave virusom bolje, to bi ih moglo gurnuti u povjerenje u krizu. Njihove uzvišene ambicije o privatnosti mogu se u takvim okolnostima ukloniti. Obrana političkog sustava odbacivanjem jednog od njegovih temeljnih načela može se činiti poražavajućim. Ali politika je rezultat rezultata. Vlade EU ocjenjivat će koliko se brzo život vraća u normalu, a države koje su koristile strogi nadzor očigledna su usporedba. Ako se pojavi jaz, čak će i apostolima privatnosti biti teško zadržati vjeru.
