Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
Od februara 1998. do juna 1999. godine svijet je užasnuto gledao sukobe snaga iz Savezne Republike Jugoslavije (moderne Crne Gore i Srbije) i pobunjeničke grupe kosovskih Albanaca poznate kao Oslobodilačka vojska Kosova (OVK). Samo diplomacija nije uspela i rezultirala je značajnim NATO bombardovanjem Jugoslavije od marta do juna 1999. Jugoslovenske i srpske snage dogovorile su se da se povuku sa Kosova u skladu sa Kumanovskim sporazumom. Ali rat je rezultirao sa više od 13 000 smrtnih slučajeva, gotovo 1,4 miliona kosovskih Albanaca je raseljeno i, nakon rata, više od 200 000 Srba i drugih nealbanaca koji su pobjegli sa Kosova. Srbija je postala poznata kao evropska nacija sa najviše interno raseljenih lica i izbeglica u Evropi.
Kao rezultat kontinuiranih, a ponekad i žestokih pregovora između Kosova i Srbije, Sjedinjene Države postigle su posljednji pozitivni korak prošle sedmice u približavanju dviju nacija, zajedno sa potpisivanjem dokumenta koji je namijenjen normalizaciji ekonomskih odnosa dvije države . Dvodnevni razgovori na visokom nivou s liderima imenovanim predsjednik Trump, Aleksandar Vučić, Avdullah Hoti, Robert O’Brien i Richard Grenell odigrali su glavnu ulogu u kretanju prema krajnjem cilju mira na Balkanu. Ali važno je prepoznati zakulisne napore vlada, nevladinih entiteta i pojedinaca na izgradnji povjerenja između pojedinačnih lidera i nacija koje će u konačnici dovesti do uspjeha kakav smo vidjeli prošle sedmice.
Tokom poslednjih pet godina imao sam brojne razgovore sa Williamom Parkerom u vezi sa odnosom Srbije i Kosova, kao i sa većim složenim pitanjima na Balkanu. Od 2015. do 2020. Parker je bio glavni operativni direktor, a kasnije i izvršni direktor Instituta EastWest (EWI) koji se više od 40 godina fokusirao na prevenciju sukoba.
OGLAS
EWI je održao dijaloge na visokom nivou o Balkanu u martu 2019. u Beogradu, Srbija, u decembru 2019. u Berlinu i konačno u februaru na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji. Ti su dijalozi uvijek uključivali šefove država i najcjenjenije diplomate i stručnjake. To su dva dijaloga (između vlade i nevladinih entiteta), koje često vode organizacije poput EWI-a, koje grade povjerenje i na kraju vode do praćenja jednog dijaloga (vlada-vlada) kakav smo vidjeli u Bijeloj kući prošle sedmice.
Parker je rekao o sastanku u Bijeloj kući, „Ovo je još jedan važan korak ka miru u regiji. Jednostavno je vođe ove dvije nacije u istoj sobi (bilo u Berlinu, Beogradu, Minhenu ili Briselu) važno. Izvanredno je to što su ih dobili u Ovalnom kabinetu s predsjednikom Sjedinjenih Država. A viđenje formalnog potpisivanja ekonomske normalizacije je izvanredno i visoko govori o privatnim i javnim liderima u SAD-u, Srbiji, Kosovu i šire. Iako je ovo još jedan veoma važan korak, imamo još posla pred normalizacijom odnosa na Balkanu i potpunim priznanjem između Kosova i Srbije. “
Tokom proteklih 20 godina, Evropska unija i Sjedinjene Države grozničavo su radile na približavanju ova dva prethodna neprijatelja. Briselski sporazum iz 2013. bio je prvi stvarni pomak ka normalizaciji. I dok nijedan šef države nije potpisao sporazum, započeti su napori za normalizaciju između dviju nacija. Srbija, međutim, nije priznala Kosovo kao suverenu državu kakvoj smo se nadali.
Iza kulisa, mnogi vjeruju da je najvažniji rezultat Briselskog sporazuma iz 2013. otvorio put za konačno članstvo u Europskoj uniji. Suprotno tome, mnogi su tvrdili da je upotreba izraza „normalizacija: bila previše neodređena i teška za mjerenje“. U 2015. godini dodatni sporazumi između dvije države predviđali su sporazume o telekomunikacijama i pitanjima pravosuđa. Napori u Briselu i drugdje nastavljaju se od sporazuma iz 2013. godine. Ali jasno je da je ovaj najnoviji ekonomski sporazum uz posredovanje SAD-a važan korak ka trajnom miru. A ko dobija kredit manje je važno od pozitivnog uticaja na građane Srbije, Kosova i regiona.
Na pitanje ko je na kraju odgovoran za ovaj najnoviji važan korak ka prepoznavanju između dva bivša neprijatelja, Parker je rekao, „To je vrlo dugačka lista. Zaslužni su šefovi država, uključujući našeg predsjednika, specijalnog izaslanika i brojne ambasadore. Mnogo je i onih koji su tiho igrali glavnu ulogu u zbližavanju ove dvije države gradeći povjerenje i nudeći potencijalna rješenja. Važnije je obaviti posao i osigurati da možemo ponoviti postupak drugdje u svijetu. Ko dobiva kredit je beznačajan. Ali predsjedniku i njegovom timu treba prikladno odati priznanje što su prenijeli ovaj najnoviji napor preko cilja. ”
