Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
U NEPOSREDNIM TRENUTKIMA britanski i francuski diplomati prije 30 godina mogli bi tiho priznati da mogu sretno živjeti s podijeljenom Njemačkom. Njegova podjela, koliko god bila nepravedna, sadržavala je problem zemlje koja je, prema riječima Henryja Kissingera, bila “prevelika za Europu, premala za svijet”. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, Margaret Thatcher pokušala je unovačiti Françoisa Mitterranda, francuskog predsjednika, u besplodnu zavjeru da blokira ili barem odgodi ponovno ujedinjenje, bojeći se da će povećana Njemačka poremetiti europsku ravnotežu ili čak ugroziti njezinu sigurnost. Među europskim čelnicima samo je Felipe González, tadašnji španjolski premijer, nedvosmisleno podržao ujedinjenu Njemačku.
Trideset godina kasnije – ujedinjena Njemačka obilježava svoj rođendan 3. listopada – nisu se ostvarili mračniji strahovi njemačkih europskih partnera. Zapravo, dok se Europska unija borila da se održi zajedno kroz kaskadu kriza, njih je češće mučila njemačka neaktivnost nego njemačka asertivnost.
U eseju prošle godine Thomas Bagger, njemački vladin dužnosnik, ustvrdio je da je Njemačka nakon ponovnog ujedinjenja usvojila naivno čitanje teze Francisa Fukuyame o “kraju povijesti”. Činilo se da je kraj hladnog rata potvrdio privrženost zemlje svijetu u kojem su nacionalni interesi bili mamurluk iz brutalne prošlosti, a vanjska politika bila bi pretvorena u multilateralne institucije. Njemački ministri sugeriraju da su njemački i europski interesi isti.
Ti su stavovi Njemačku predali za cilj integracije u EU, ne samo širenja na istok, već i suradnje s Francuskom na produbljivanju veza među postojećim članicama. Cilj “ujedinjene Europe” čak je umetnut u ustav. General Bundeswehra rekao je da se nada da će njemačke trupe položiti zakletve lojalnosti europskoj zastavi. Iz uvjerenja, da se ne bi svidio Francuzima, kancelar Helmut Kohl pristao je odustati od cijenjene njemačke marke za euro. Valuta je, međutim, sagrađena na teutonskim temeljima: stroga fiskalna pravila i centralna banka (sa sjedištem u Frankfurtu) s jednim mandatom stabilnosti cijena. Troškovi apsorpcije opljačkane bivše komunističke Istočne Njemačke, te njemačko sklerotično tržište rada i visoki porezi, ostavili su gospodarstvo dahćući do zraka do kraja 1990-ih. No, pojavilo se 2000. godine zahvaljujući reformama rada i rastućim izvoznim tržištima. Kad je globalna kreditna kriza iznjedrila krizu eura 2010. godine, njemačka ekonomija mogla bi je osuditi da vodi europski odgovor.
Činilo se da je njegov odgovor bio da su valutu podrivale fiskalno inkontinentne vlade. (Kritičari su se usprotivili da su to zapravo bili ogromni viškovi Njemačke i potisnuli domaću potražnju koja je potaknula krizu.) Nijemci su se počeli pitati o mudrosti poduzeća: anketa 2010. godine pokazala je da 44% njih želi povratak njemačke marke. Angela Merkel, temperamentno neprilagođena velikim skokovima naprijed, imala je malo manevarskog prostora. Spasilačke mjere koje je progurala kroz Bundestag bile su izuzetno kontroverzne, no prisiljavajući na štednju prema zemljama dužnicima, oni su pojačavali bijedu, samo odgađajući obračun. Ogorčenost u tim južnim zemljama bila je ogromna. Činilo se da jedinstvena valuta, namijenjena vezivanju Njemačke za Europu, radi obrnuto.
Njemačko oklijevanje da djeluje asertivno pred ozbiljnim izazovom pokrenulo je tajnu raspravu o tome kakav je to “hegemon” ili bi se mogao nadati da će postati. Ali to nije bila rasprava koju su Nijemci tražili. „Bio sam jedan od prvih koji su upotrijebili taj izraz”, kaže Dominik Geppert, povjesničar sa Sveučilišta u Potsdamu, „a drugi Nijemci rekli su mi:„ Nemojte to reći, to će nas koštati novca! ““ 2011. godine, s bijesom krize eura, Radek Sikorski, poljski ministar vanjskih poslova, rekao je da se boji njemačke neaktivnosti više od njene moći. Ova izvanredna izjava dovela ga je do vruće vode kod kuće, ali u Njemačkoj je jedva nabrekao.
Na kraju vatru u eurozoni nije ugušila Njemačka, već zavjet Europske središnje banke da će učiniti “sve što je potrebno” da drži valutu na okupu: zalog kojim se najavljuje aktivistička monetarna politika koja je dodatno rivala Nijemce. Potom su uslijedile i druge krize, svaka s Njemačkom u srcu. Nakon ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, gospođa Merkel podržala je druge članice EU da podrže sankcije i surađivala s Amerikom i Francuskom u suprotstavljanju Vladimiru Putinu. Ipak, u migrantskoj krizi 2015-16. Njemačka je dva puta iritirala svoje europske partnere: prvo držeći svoje granice otvorenima, a zatim jednostranim postizanjem sporazuma s Turskom kako bi ih spriječila. Ako je ovo bilo vodstvo, izgledalo je zabrinjavajuće nestalno.
Događaji su se usitnili. Brexit, koji je bio i ostao misterij većine Nijemaca, ostavio je zemlju s većom težinom unutar EU-a, ali, čudno, s manje utjecaja, jer se težište kluba pomicalo prema jugu. Neke “nove” srednjoeuropske države krenule su se autoritarno. Najvažnije je bilo neskriveno preziranje administracije Donalda Trumpa prema EU i implicirana prijetnja povlačenjem njezinog sigurnosnog jamstva, jednog od povijesnih uvjeta za europsko pomirenje.
Francuska se za vrijeme predsjednika Emmanuela Macrona brže od toga prilagodila od Njemačke. Ipak se njemački stavovi možda mijenjaju. Pojam gospodina Macrona o “europskom suverenitetu” nekada bi nadahnuo smiješke u Berlinu, kaže jedan dužnosnik, ali danas ubrzano pronalazi svoje pristaše, jer se Njemačka bori s američkom nepredvidljivošću, problematičnim europskim susjedstvom i rastućom kineskom prijetnjom. Gospođa Merkel iznenadila je mnoge složivši se da bi EU trebala izdati 750 milijardi eura (880 milijardi dolara) zajedničkog duga i prihod, dijelom putem bespovratnih sredstava, raspodijeliti zemljama pogođenim zajednicama. Kontrast s nevoljkošću 2010-12. Je zapanjujući.
Ipak, europska suverenost bez Amerike himera je, smatra Timothy Garton Ash, povjesničar sa Sveučilišta Oxford, koji se boji da su Nijemci izgubili interes za transatlantsku ideju. Optimistima bi pobjeda Joea Bidena u studenom mogla nagovijestiti novi dogovor kojim se Europa postavlja kao partner Americi, posebno u odnosu na Kinu i sigurnost, u zamjenu za obnovljenu američku predanost multilateralnim aranžmanima – poput pariškog klimatskog sporazuma i Iranski nuklearni sporazum – kojeg njeguje Njemačka. (Ako gospodin Trump pobijedi na ponovnom izboru, sve oklade su isključene.)
To neće biti lako. “Trebaju nam Nijemci da prestanu sjediti na ogradi, ali teško im je jer svijet nije onakav kakav bi oni željeli”, kaže Jim Townsend, bivši najviši europski dužnosnik u Pentagonu. Njemačka obrambena potrošnja brzo raste, ali i dalje je daleko od NATO-ovog cilja od 2% BDP-a, a dijelovi njezinih oružanih snaga nisu sposobni za tu svrhu. Gospodin Sikorski, sada član Europskog parlamenta, kaže da se njegova bivša kritika sada odnosi na vanjsku i obrambenu politiku, gdje “Njemačka uvijek premalo radi prekasno”.
Možda je Njemačka najteža iluzija da trgovina i ekonomija mogu biti izolirani od geopolitike. Kao što tvrde mnogi njezini saveznici, plinovodi iz Rusije i kineske mreže 5G također su politički projekti. “Ostatak Europe neće postati suverenijim ako Njemačka uvijek zauzme nacionalni način” u takvim pitanjima, kaže Franziska Brantner, zastupnica Zelenih. Ovo će biti neugodna rasprava. Ali pijesak se pomiče, a i izbori sljedeće godine, na kojima će se gospođa Merkel povući, nude priliku da ga ožive.
