Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
- OKTOBRA World Rugby, globalno upravno tijelo za ragbi uniju, najavilo je da će zabraniti transrodnim ženama – ljudima rođenim muškarcima, ali koji se identificiraju kao žene – da igraju u međunarodnoj ženskoj igri. Odluka je iz nekih krajeva naišla na osudu, a na druge pohvale; Engleske ragbi vlasti već su rekle da će i dalje omogućavati trans ženama da igraju na svim ostalim nivoima igre u Engleskoj. Svjetski ragbi dovodi se u sukob s Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK), čija pravila dopuštaju trans ženama da se natječu u ženskim olimpijskim disciplinama, i s nekoliko drugih sportova koji su slijedili smjernice MOK-a. Natjecateljice Trans žene uživale su u uspjehu u sportovima, uključujući dizanje tegova, biciklizam i atletiku. Ipak, odluka World Ragbyja da ih isključi bila je ispravna. Ostali sportovi bi trebali slijediti njegovo vodstvo.
Prvo što bi trebali primijetiti je kako je donesena odluka. Rasprava o transrodnim pravima, svjetski ragbi osobno je okupio naučnike, etičare, sportiste i pravnike kako bi iznijeli mirnije argumente direktno administratorima sporta. Te su prezentacije objavljene u javnosti, u interesu transparentnosti. I odluka se, koliko je to bilo moguće, oslanjala na dokaze.
Takođe bi trebali primjetiti šta dokazi pokazuju. Došlo je u dva pravca. Jedan je potvrdio ono što svakodnevno iskustvo sugerira. Većina muškaraca su veći, brži i jači od većine žena; neki muškarci su veći, brži ili jači od bilo koje ženke. Druga se odnosila na ulogu testosterona, muškog spolnog hormona i anaboličkog steroida koji je odgovoran za veći dio te sportske prednosti. IOC dozvoljava transvestitima da se takmiče u ženskim sportovima samo ako potisnu količinu testosterona koji cirkulira u njihovoj krvi.
Dokazi prezentirani World Rugbyju nisu bili savršeni, ali bili su dovoljni da snažno sugeriraju da ovaj kompromis ne funkcionira. Čini se da suzbijanje testosterona ima samo mali utjecaj na snagu – premali da poništi blagodati muškog puberteta. I nijedna količina hormonske terapije ne može smanjiti kosture. To je bilo dovoljno da World Ragby odluči da će rizik koji trans žene predstavljaju drugim igračima u ženskoj igri biti prevelik. Izjavila je da je spremna financirati više istraživanja i redovito će revidirati svoju odluku. Ali u rizičnom sportu koji je već zabrinut zbog dugoročnog utjecaja uobičajenih ozljeda poput potresa mozga, njegov zaključak ima smisla.
Ti dokazi su važni i za nekontaktne sportove, jer se takođe tiču poštenosti. Ženski sport postoji upravo radi isključivanja muškaraca. To je istina i na elitnom nivou, gdje su nagrade najveće, i na rekreativnom, gdje se zapravo igra velika većina sporta. Bez toga bi polovina stanovništva ostala u borbi protiv nepremostive prednosti koju puka biološka šansa daje drugoj polovici. Ako supresija testosterona ne može ukloniti tu prednost, onda je nepravedno da se oni koji je još posjeduju natječu protiv onih koji to nikada nisu imali. (Vrijedno je napomenuti da ovo ostavlja prostor za trans muškarce – one rođene žene – da se bave muškim sportom ako žele, jer nemaju biološku prednost, a sportovi u kontaktima vjerojatno neće predstavljati opasnost za svoje kolege konkurente.)
Zagovornice trans žena često tvrde da bi uključivanje trebalo da nadvlada takve brige. Ali sport je igra sa nultom sumom, što znači da se inkluzija smanjuje u oba smjera. Ako trans žene imaju biološku prednost, dopuštajući im da se natječu riskira lišavanje drugih pobjeda koje bi inače izborile ili mjesta u timu koji bi inače zaradile. Većina sportova priznaje tu razmjenu, barem u principu. I MOK napominje da “najvažniji sportski cilj jeste i ostaje garancija poštene konkurencije.” Na kraju, jednostavno je pitanje činjenice može li supresija testosterona u praksi garantirati tu poštenu konkurenciju. A dokazi do sada sugeriraju da ne mogu.
