Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
AS OLYMPICS GO, igre 2020. godine, koje bi trebalo da počnu u Tokiju 23. jula, postaju među najčudnijim u istoriji takmičenja. Zbog COVID-19 čak je i njihovo ime zastarjelo, jer se događa sa godinu dana zakašnjenja. A sprečavanje zaraze znači da većina stadiona neće biti gledaoci, pa će se događaji odvijati u pogrebnoj tišini.
Igre 2020. bit će neobične i na još jedan način. To će biti prve ljetne igre od 1984. – koje je Sovjetski Savez bojkotirao – na kojima Rusija, barem službeno, neće biti prisutna. Iako će neki od njegovih sportaša učestvovati kao pojedinci, pod zastavom Olimpijskog komiteta Rusije, reprezentacija je zabranjena nakon jednog od najvećih doping skandala u historiji sporta. Između 2011. i 2015. godine, a možda i duže, Rusija je sistematski dopingirala stotine sportista. U svojim špijunskim agencijama ukoričila je podrivanje antidoping testova koje nadzire Svjetska antidoping agencija (WADA), a zatim izmislila podatke u sklopu pokušaja da se vrati u dobre knjige vlasti. Kontroverzna sudska presuda prošle godine smanjila je početnu četverogodišnju zabranu Rusije na dvije, koja ističe 2022. godine.
Ubodeni skandalom koji im se dogodio pred nosom, zvaničnici insistiraju da će ovogodišnje utakmice biti najbolje vođene do sada. Međunarodni olimpijski komitet kaže da će testiranje pred njih biti najopsežnije do sada provedeno. Sebastian Coe, predsjednik World Athletics, međunarodnog upravljačkog tijela za atletiku, upozorio je da će biti teže nego ikad pobjeći od dopinga.
“Teže nego ikad”, međutim, daleko je od “nemogućeg”. Iako su nova tehnologija i sve stroža pravila doping doista učinili složenijim u odnosu na prošlost, hiljade od 11.000 sportista na igrama u Tokiju ipak su mogli varati. Steroidi, eritropoetin (EPO) i noviji, manje poznati lijekovi za poboljšanje performansi (PED) će povećati njihove mišiće, obogatiti im krv i omogućiti im da treniraju jače nego što bi ljudi bez poboljšanja mogli. Novi lijekovi, pametna taktika i institucionalna ravnodušnost ili korupcija mogli bi im u međuvremenu pomoći da nadmudre testere.
Covid-19 je možda pogoršao stvari, kaže Ross Tucker, južnoafrički sportski naučnik. Budući da efekti PED -a traju mnogo duže nego što lijekovi ostaju u tijelu sportiste, elitni takmičari podliježu testiranju čak i kada se ne takmiče. Ali zabrane putovanja i karantini poremetili su taj sistem. Između COVID-19, pada iz Rusije i stalnog nakupljanja drugih slučajeva dopinga, svaki nastup u Tokiju-čak i onaj čistih sportaša-odvijat će se pod slabim, ali neiskorjenjivim oblakom sumnje. Kako je prošle godine rekla Kyle Chalmers, australijska plivačica koja je na ljetnim olimpijskim igrama 2016. u Brazilu osvojila 100 metara slobodnim stilom, “vjerovatno ne mogu vjerovati polovici momaka protiv kojih se takmičim.”
Doručak šampiona
Niko ne zna koliko je sportista još uvijek drogirano. No, pogled na naslove sugerira da to nije rijetkost. Godine 2019. Nike, kompanija za sportsku odjeću, zatvorila je svoj Oregon Project koji je imao veliku popularnost, kamp za obuku elitnih trkača, nakon što je Alberto Salazar, tamošnji glavni trener, dobio četiri godine zabrane zbog dopinga. (Gospodin Salazar je privlačan.) Kenija je poznata po dominaciji svojih trkača na srednje i duge staze. Ovih dana ta reputacija izgleda narušena. Jedinica za integritet atletike, koja nadzire antidoping u atletici, navodi 68 kenijskih trkača kojima je trenutno zabranjeno da se takmiče, uključujući Wilsona Kipsanga, bivšeg osvajača olimpijske medalje i svjetskog rekordera. Nekoliko drugih olimpijskih prvaka propustit će igre u Tokiju zbog kršenja droga, uključujući Sun Yang, kinesku plivačicu i Briannu Rollins-McNeal, američku prepreku. Niti se kažnjavaju samo sportisti. U ožujku su Richarda Freemana, bivšeg liječnika britanskog sveobuhvatnog olimpijskog biciklističkog tima 2012. godine, udarili regulatori zbog nabavke steroida 2011. (Dr Freeman se žali).
Kad je riječ o teškim brojkama, službena statistika pruža donju granicu onom što se događa. U 2018., posljednjoj godini za koju postoje podaci, 0,6% od 263.519 uzoraka krvi i urina koje su analizirale laboratorije povezane sa WADA-om dovelo je do sankcija. Doping je bio češći u nekim sportovima – i u nekim zemljama – od drugih (vidi grafikon 1). No WADA -ini brojevi odražavaju samo one koji budu uhvaćeni. David Howman, nekoć glavni operativni direktor WADA -e, kaže da misli da bi stvarna brojka u elitnom sportu mogla biti više od jedan na deset – što bi impliciralo da se preko 90% dopingova uspjelo izvući. Uglavnom, kaže, uhvate se samo “dopiri”.
Druge procjene ukazuju na još veće brojke. Dokument objavljen 2011. godine ispitivao je rasprostranjenost „dopinga u krvi“, sveobuhvatnog izraza za načine povećanja sposobnosti krvi da prenosi kisik u mišiće. Istraživači su analizirali uzorke više od 2.700 sportista i zaključili da je 14% vjerovatno krivo (iako testovi nisu imali eksplicitne dokaze). Taj prosjek skrivao je velike varijacije. U nekim zemljama stopa rasprostranjenosti je čak 48%, iako su istraživači diplomatski odbili da imenuju navodne počinioce.
Druga studija, objavljena 2018. godine, jednostavno je pitala više od 2.000 sportista da li koriste doping. Podaci su prikupljeni 2011. godine na dva velika takmičenja-Svjetskom prvenstvu u atletici i Panarapskim igrama. Kako bi potaknuli iskrene odgovore, istraživači su koristili ono što se naziva tehnikom randomiziranog odgovora. Ovo jamči da će pojedinačni odgovori ostati anonimni i da im se neće moći pratiti. Zaključili su da je 43,6% ispitanih sportista u posljednjih godinu dana koristilo droge. Prevedeno na Tokio, to bi značilo oko 4.800 konkurenata potaknutih drogom-otprilike u skladu sa strahovima gospodina Chalmersa.
Ali sve ove procjene su upravo to: procjene. “Moj osjećaj je, budući da sam radio s mnogim olimpijskim sportašima, da su brojevi nasumičnih odgovora previsoki”, kaže Yorck Olaf Schumacher, koji je pomogao u razvoju Athlete Biological Passport (ABP), široko korištenog antidoping testa koji prati očitanja krvi, tražeći sumnjive promjene. Neki sportaši možda nisu dobro razumjeli pitanje, kaže on, ili su zamijenili legitimne dijetetske suplemente s dopingom.
Sportaši se drogiraju jer lijekovi nude velike prednosti-potencijalno toliko velike da suparnici bez dopinga nemaju nadu da će im se parirati. WADA, čija pravila vezuju mnoge sportove, vodi popis stotina zabranjenih tvari. Oni se kreću od nejasnih kemikalija s imenima poput IGF-1 LR3 i AOD-9604 do inzulina (za povećanje veličine mišića), amfetamina (zbog njihovih stimulativnih učinaka), pa čak i diuretika (koji se koriste za prikrivanje prisutnosti drugih lijekova). Tajna priroda dopinga znači da za većinu lijekova postoji malo čvrstih dokaza o njihovom utjecaju na performanse. Sportaši su prisiljeni umjesto toga oslanjati se na glasine iz svlačionica i “ulično znanje”, kaže Chris Cooper, sportski naučnik sa Univerziteta u Essexu, od kojih će većina vjerojatno biti pretjerana. No, za neke od najpoznatijih lijekova, znanost-i povijest-mogu dati osjećaj prednosti koje se nude.
Bolje igranje kroz hemiju
Najpoznatiji PED-ovi su anabolički androgeni steroidi (AAS), koji su bliski hemijski rođaci testosterona, glavnog muškog polnog hormona. Sportaši ih uzimaju kako bi povećali veličinu i snagu svojih mišića te zbog navodne sposobnosti da poboljšaju oporavak nakon vježbanja, što omogućava ljudima da treniraju jače nego što bi inače bilo moguće. Iako etička pitanja otežavaju izvođenje studija, efekti jačanja steroida potvrđeni su u nekoliko istraživačkih projekata.
Naj temeljitija ispitivanja o njihovom utjecaju na sport provedena su u Istočnoj Njemačkoj, koja je vodila državni program dopinga koji je započeo 1960-ih. Nakon pada Berlinskog zida, podaci prikupljeni ovim projektom postali su dostupni nezavisnim naučnicima, a zapisani su 1997. godine u radu objavljenom u Clinical Chemistry. Jedna rana ispitanica, ženska bacačica bacanja poznata samo kao „1/68“, poboljšala je svoje najbolje performanse sa 18 metara na skoro 20 metara-što je bilo blizu tadašnjeg svjetskog rekorda-u roku od 11 sedmica od početka ciklusa Turinabola, sintetički AAS razvijen 1961. (vidi grafikon 2). AAS se pokazao posebno snažnim kod žena, vjerojatno zato što počinju s nižim razinama testosterona od muškaraca i stoga imaju više prostora za poboljšanje. U izvještaju dostavljenom 1977. Stasiju, istočnonjemačkoj tajnoj policiji, izvještava se o poboljšanju performansi sportašica do pet metara u bacanju kugle, 20 metara u disku, pet sekundi u sprintu na 400 metara i deset sekundi u 1.500 metara.
Nakon anaboličkih steroida, najpoznatiji doping lijek je vjerovatno EPO, prirodna tvar koja potiče proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Umjetna verzija razvijena je krajem 1980 -ih za liječenje anemije. On (i njegovi kemijski rođaci) brzo su postali rašireni u sportovima izdržljivosti poput trčanja i biciklizma. Crvena krvna zrnca transportiraju kisik po tijelu, a opskrba kisika mišićima sportaša važan je ograničavajući faktor u vježbama izdržljivosti. Dakle, povećanje broja crvenih krvnih zrnaca može dopustiti nadljudske napore.
Kao i steroidi, učinci EPO -a mogu biti zapanjujući. Studije o tome nisu sveobuhvatne, ali jedna (iako nije provedena na elitnim sportašima) sugerirala je poboljšanje maksimalne stope potrošnje kisika od 12%, te povećanje vremena koje je učesnicima trebalo da budu iscrpljeni napornim vježbama za 54%. Dr Schumacher smatra da će se vjerovatno poboljšati performanse vrhunskih sportista na biciklu ili trkačkoj stazi jednocifrenim. Ali ako to zvuči skromno, ne bi trebalo. Poboljšanje od 5% bilo bi dovoljno da vrhunskom maratoncu oduzme više od šest minuta vremena.
Istorija nudi još jedan objektiv. “Herojsko doba” dopinga, kada je testiranje bilo loše, a zloupotreba često bila očigledna, trajalo je od 1970 -ih do početka 2000 -ih. Sprinteri su se takmičili sa očima požutjelim od zloupotrebe steroida. Sportašice su imale izrazito muževne tjelesne građe. Biciklisti su se naizgled uz raketnu pomoć uspinjali uz strme alpske prijevoje. Sport je prepun “fosilnih” zapisa iz tog doba. Na primjer, od 16 relevantnih ženskih trkačkih događaja, svjetski rekordi u osam stoje od 1980-ih.
Samo izvođenje očiju ne dokazuje da su doping sportisti postavili rekorde. Ali to izaziva sumnju. Vrijeme sprinta na 100 metara Florence Griffith Joyner od 10,49 sekundi određeno je 1988. godine. Za tri decenije nijedna druga žena mu se nije mjerila-navodeći neke posmatrače da misle da su im možda pomogli steroidi. Trenutna najbrža žena na svijetu, Shelly-Ann Fraser-Pryce, s Jamajke, uspjela je samo 10,63 sekunde-i to uz pomoć posebnih, visokotehnoloških cipela.
Lista deset najbržih uspona na Alpe d’Huez, planinu koja je često dio Tour de Francea (vidi grafikon 3), uključuje samo jednog jahača, Miguela Induraina, koji je imao čistu karijeru. Ostali su, u određenoj fazi, osuđeni ili priznati zbog dopinga.
Trka u naoružanju na 100 metara
Bolja tehnologija i stroža pravila otežala su ozbiljan doping. U Tokiju će se uzorci analizirati sofisticiranom hromatografijom radi traženja lijekova ili njihovih metabolita. Biološki pasoši će se ispitati radi indirektnih dokaza o dopingu u krvi, koji se mogu otkriti kao sumnjive promjene u bilo kojoj od desetak varijabli, uključujući razinu hemoglobina (molekula koji nosi kisik i daje krvi crvenu boju), broj crvenih krvnih stanica , i udio onih ćelija koje su nezrele. Izvan takmičenja, pravila „boravišta“ znače da elitni sportisti moraju obavijestiti antidoping organe o svom kretanju, kako bi dozvolili nenajavljene testove.
Ali rekordni nastupi nisu potrebni za pobjedu. Dovoljno je samo biti bolji od protivnika na dan. Iz tog razloga, suptilniju kemijsku pomoć i dalje vrijedi potražiti. Jedna je mogućnost eksperimentirati s novim lijekovima. Ponekad se oni stvaraju namjerno kako bi se izbjegli testovi. Godine 2003. anonimno je postavljen špric američkim zvaničnicima za borbu protiv dopinga. Sadržavao je novi AAS pod nadimkom “The Clear”, za koji nije postojao test. To je razvio kemičar Patrick Arnold i isporučio ga sportašima, uključujući Marion Jones, američku sprintericu s nizom olimpijskih medalja na svoje ime, koja je priznala da je koristi.
Međutim, većinu novih lijekova stvara farmaceutska industrija. Selektivni modulatori receptora androgena (SARM) eksperimentalni su lijekovi namijenjeni pružanju sličnih prednosti AAS-u, ali s manje nuspojava. Istraživači se nadaju da će pomoći u liječenju bolesti koje troše mišiće. Ali SARM -ovi su privukli i sportski interes. Oliver Catlin vodi grupu za kontrolu zabranjenih supstanci, američku firmu koja testira sportske suplemente na zabranjene lijekove. Ističe da, iako je u razvoju više od desetak SARM -ova, postoje testovi samo za nekoliko njih, i to samo u najnaprednijim laboratorijima.
Cijene novih lijekova vjerojatno neće presušiti, kaže dr. Cooper, jer ljudsko tijelo sadrži stotine procesa i kemijskih meta koje bi se mogle prilagoditi kako bi se poboljšale sportske performanse. Često postoji više biokemijskih načina za postizanje željenog učinka. Umjesto da pojača mišiće sportaša, druga nova klasa lijekova, inhibitori miostatina, usporava rutinsko razlaganje mišićnog tkiva, nudeći alternativni način povećanja snage. U međuvremenu se šuška da su biciklisti eksperimentirali s lijekom zvanim AICAR, nadajući se da će im to pomoći da smršave, a da pritom zadrže mišićnu masu. Kao i kod EPO-a, kaže dr. Tucker, ideja je poboljšati najvažniji omjer snage i težine-ali petljajući sa “težinskom” stranom jednadžbe umjesto sa “snažnom” stranom.
Oni koji se više vole držati starih favorita mogu jednostavno pokušati koristiti manje. „Mikrodoziranje“-uzimanje redovnih malih doza umjesto povremenih velikih-osigurava da će lijek brže očistiti tijelo, pa će sportaš imati manju vjerovatnoću da padne na testu. Novi načini davanja starih lijekova također pomažu. U knjizi objavljenoj prošle godine Grigorij Rodčenkov, hemičar koji je vodio laboratoriju u Moskvi koja je bila u središtu ruskog doping skandala, prepričava kako je razvio “Vojvotkinju”, koktel na bazi viskija koji je uključivao steroide trenbolon, oksyandrolon i metenolon . Ideja je bila da bi apsorpcija izravno kroz tkivo usta proizvela manje značajnih metabolita od injekcija ili pilula, i na taj način smanjila rizik od otkrivanja.
Niže tehnološke strategije također mogu funkcionirati. Jedan je da se izuzme terapeutska upotreba (TUE) – liječnička napomena koja kaže da vam je lijek potreban iz medicinskih razloga. WADA insistira na tome da se TUE dodjeljuju tek nakon rigoroznih provjera. Dokument iz 2020. nije našao dokaze da je vjerojatnije da će sportaši s TUE -om pobijediti od drugih. Ali sumnje i dalje postoje. Britanski parlament je 2018. optužio Team Sky, biciklistički tim, da koristi TUE -e za pomoć u opskrbi vozača PED -ovima. (Oni to poriču.)
Život na velikoj nadmorskoj visini popularan je, budući da niži nivo kisika tamo povećava broj crvenih krvnih zrnaca na prirodan način-što je, za razliku od kemijskih sredstava, dopušteno. Takođe otežava tumačenje ABP rezultata, ostavljajući prostor i za hemijsko poboljšanje. Štaviše, udaljenijim mjestima je teže doći testerima izvan konkurencije.
Druga je mogućnost da od korumpiranih ili simpatičnih službenika dobijete unaprijed upozorenje na testiranje izvan konkurencije. Asbel Kiprop je kenijski trkač zabranjen 2019. godine zbog pada na EPO testu. Rekao je AIU -u da su ga često upozoravali na navodno nenajavljene testove. Dojave daju sportistima vremena da razrijede krv ili da sačekaju da mikro-dozirani lijekovi očiste njihovo tijelo. Ako ništa drugo ne uspije, mogu se jednostavno sakriti u ormar kad ispitivači pokucaju. Ako elitni sportaši prečesto idu na AWOL, mogu ih se sankcionirati. No, kao siguran u slučaju neuspjeha, to može biti korisna taktika. “Princip”, kaže dr. Tucker, “nikada ne polažite test koji nećete proći.”
Tim Amerika: svjetska policija
Zadatak WADA -e u međuvremenu otežava činjenica da, za razliku od dopera, mora djelovati na otvorenom, ostavljajući svoje metode osjetljivim na napade. Jedan od načina tumačenja službenih granica za neke tvari, kaže posmatrač, je sankcionirana vrijednost do koje se sportaši mogu pogurati. Prirodna varijacija među ljudima znači da dopuštene granice za neke tvari moraju biti razumno velikodušne, ostavljajući prostor sportašima da ih umjetno pojačaju.
Takve varijacije, kaže dr. Tucker, jedan su od razloga zašto je ABP, koji prati promjene u fiziologiji sportaša s vremenom, teško primijeniti na doping steroidima. Prirodne razine steroidnih hormona jako se razlikuju među ljudima. Čak i unutar pojedinca mogu naglo fluktuirati, ovisno o stresu, nedostatku sna i slično. A budući da zabrana dopinga može biti kobna za karijeru sportaša, antidopteri moraju pogriješiti zbog opreza. WADA -ini procesi su podešeni da minimiziraju broj lažno pozitivnih rezultata, u kojima su nedužni sportisti pogrešno optuženi. To znači da će generirati mnogo lažnih negativa, u kojima su krivci pogrešno izbrisani.
Novac i nacionalni ponos dodatno kompliciraju stvari. Iako WADA nadzire antidoping sistem za mnoge sportove, oslanja se na nacionalne vlasti da odrade najveći dio posla. “Mnoge zemlje su zaista poboljšale svoj pristup antidopingu u posljednjih nekoliko godina”, kaže dr Catlin. “Ali nemaju svi resurse za to.” Renee Anne Shirley, bivša šefica Antidoping komisije Jamajke, 2013. je rekla da je nedostatak sredstava značilo da je njena organizacija provela samo jedan test izvan konkurencije u mjesecima prije Olimpijskih igara u Londonu 2012. na kojima su jamajčanski atletičari pobijedili desetak medalja. WADA sama po sebi nije u istoj ravni sa gotovinom. Njegov budžet za 2021. je 40 miliona dolara – manje nego što pojedini sportisti zarađuju u godini dana.
Nedostatak volje je takođe problem. Sport donosi nacionalnu slavu, što uspjeh u ispitivanju može učiniti rizičnim. Nakon što je primljena, gđu Shirley su označili kao “izdajicu”. Državni programi dopinga u Istočnoj Njemačkoj, Kini i Rusiji bili su usmjereni na osvajanje političkog prestiža. Sport donosi i veliku količinu novca. WARC, reklamna kompanija, računa da je svjetsko tržište sponzorstva u sportu bilo vrijedno 48 milijardi dolara 2020. Sav taj novac omogućava otkup zvaničnika. Prošle godine Lamine Diack, prethodnica Lorda Coea na čelu Svjetske atletike (tada poznata kao Međunarodna asocijacija atletskih federacija) osuđena je na četiri godine zatvora zbog uzimanja mita kako bi prešutio pozitivne doping testove, kao i pet drugih zvaničnika. (Gospodin Diack se žalio.)
Na kraju, zemlje i kompanije plaćaju i za vrhunski sport i za antidoping sistem koji ga kontroliše. To znači da, čak i kada ne rade aktivno na podrivanju sistema, kao što su to učinili Rusija ili gospodin Diack, nemaju uvijek snažne poticaje za postavljanje teških pitanja. Gospodin Salazar je bio podvojeni igrač u atletici mnogo prije nego što je Nike na kraju zatvorio Oregonski projekt. WADA sama dobiva pola svog novca od vlada, a pola od sportskih tijela, postavljajući pitanja o tome koliko zaista može biti nezavisna.
To je mišljenje koje dijeli američka vlada. Sit onoga što vidi kao mlitav odgovor na ruski skandal, u decembru je donio zakon poznat kao Zakon Rodčenkov. Time se pokušava uspostaviti američka krivična nadležnost nad bilo kojim sportskim događajem koji uključuje američke sportiste ili kompanije, bilo gdje u svijetu. On američkim tužiocima daje mogućnost da izreknu zatvorske kazne od deset godina i novčanu kaznu od milion dolara onima za koje se utvrdi da su pomagali doping (iako se to ne odnosi na pojedine sportiste).
Travis Tygart, čelnik američke Agencije za borbu protiv dopinga, opisao je Rodchenkov zakon kao “promjenjivu igru”. S tim je teško raspravljati. Voziće kočiju i konje kroz postojeće aranžmane. WADA zabrinjava da vanteritorijalne ambicije tog akta znače da se dva slučaja pravila mogu primijeniti na slučajeve dopinga, te da bi zabuna i otpor drugih zemalja mogli “razbiti” međunarodni antidoping sistem. (Također se ističe da se kazne ne primjenjuju na parohijalne američke sportove poput bejzbola, koji su imali svoj dio doping skandala.) Igre u Tokiju jedno su od prvih velikih međunarodnih takmičenja koja će se održati s tim činom. na snazi. Lord Coe može, ali i ne mora biti u pravu, nakon ruskog skandala reći da će pobjeći od dopinga biti teže nego ikad. Ali borba protiv toga rijetko je bila tako loše volje.
