Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
RAT U Bosni i Hercegovini bjesnio je tri i pol godine. Zatim su 1995. godine, U Daytonu u državi Ohio, zaraćeni vođe su postigli dogovor da se to okonča. Dejtonski mirovni sporazum / Дејтонски мировни споразум) je mirovni sporazum postignut u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u blizini Daytona, Ohio, Sjedinjene Države, 21. studenog 1995., a formalno potpisan u Parizu, 14. Decembra 1995.
Aughust 1995. Hrvatska vojna operacija Oluja i posljedice, vladine vojne ofenzive na Republiku Srpsku, provedena paralelno s NATO-ovom operacijom Namjerne snage. Tijekom Septembra i Oktobra 1995. svjetske su sile (posebno Sjedinjene Države i Rusija), okupljene u Kontakt grupi, vršile su pritisak na čelnike triju strana da prisustvuju pregovorima o nagodbi; Dayton, Ohio na kraju je izabran za mjesto održavanja tih pregovora.
Bosna je bila razorena, polovica stanovništva je pobjegla ili je etnički očišćena, a više od 100 000 je mrtvo. Od tada je u zemlji mir. Ali 21. Novembra, točno četvrt stoljeća nakon Daytonskog sporazuma, Bosanci neće puno slaviti.
Većina je jadna i nije teško shvatiti zašto. Prihodi su mali, javne službe su loše, a političari se prepiru o istim stvarima zbog kojih su i ratovali. Bosanci stare i emigriraju, gradove guši smog i, kaže Adnan Čerimagić iz Europske inicijative za stabilnost, think-tank, “polovina 14-godišnjaka u zemlji je funkcionalno nepismena.”
Prije rata u Bosni je bilo oko 4,2 milijuna ljudi. Danas ih vjerojatno ima između 2,7 i 3,3 m, iako to nitko ne zna sa sigurnošću. S tako malom populacijom, ponekad se kaže da je državi potreban samo gradonačelnik. Umjesto toga, Dayton je stvorio složeni sustav osmišljen kako bi osigurao da niti jedna od tri glavne etničke skupine u zemlji ne može dominirati nad ostalima. Dvadeset i pet godina na tome često prkosi logici i čini se da služi interesima samo nacionalističkih političara koji su se uspješno oduprli bilo kakvim pokušajima reformi.
Majušna zemlja ima slabu središnju vladu, tri predsjednika, dva “entiteta” i autonomni grad. Velika većina Srba živi u Republici Srpskoj (RS), dok Bošnjaci (izraz koji se odnosi na bosanske Muslimane, koji čine oko polovine stanovništva zemlje) i Hrvati žive uglavnom u deset kantona onoga što se naziva Federacijom . Većina, iako ne sve, glavne stranke su etnički utemeljene, a oko velikih pitanja upravljanja i međunarodnih odnosa njihovi se čelnici rijetko slažu. Međunarodni “visoki predstavnik” zadržava se u zemlji samo kako bi mogao koristiti svoje dalekosežne moći ako bi mir bio ugrožen.
Milorad Dodik, koji već dugo dominira politikom RS-a, ismijava Bosnu i razgovara o neovisnosti i integraciji sa Srbijom. Čelnici bosanskih Hrvata često pozivaju na vlastiti “treći entitet”. Bošnjaci slave 25. novembar kao “dan državnosti”, jer je tada 1943. godine osnovana moderna Bosna. U školama sve tri etničke skupine uče različitu povijest. Prije rata 13% brakova bilo je miješano, a u Sarajevu trećina. U 2019. godini broj mješovitih brakova iznosio je samo 3%. Istraživanje iz 2018. godine pokazalo je da 49% mladih Bosanaca želi otići.
Sumornost je toliko sveprožimajuća da je uobičajeno da roditelji pritišću svoju djecu. Ivana Cook iz Tuzle rođena je nekoliko mjeseci prije kraja rata. Kaže da je od 25 učenika u njezinu maturalnom razredu, njih 20 otišlo. Majka gospođe Cook kaže da joj je žao što se nije ostavila nakon rata. Gospođa Cook nije željela emigrirati, ali ima sreće. Ima posao i stan koji dijeli sa svojim dečkom. Otprilike 80% Bosanaca njezine dobi još uvijek živi s roditeljima, a nezaposlenost mladih je velika.
U ranim poslijeratnim godinama Bosanci se nisu puno miješali, a još uvijek je slučaj da mnogi mladi ljudi iz jednonacionalnih gradova ili sela ili podijeljenog grada Mostara nikada nisu upoznali nekoga druge nacionalnosti. Ali to je manje nego prije, a bosanska politika daleko je nijansiranija nego što se često vjeruje. 15. Novembra Srbin je izabran za gradonačelnika središnjeg Sarajeva, uglavnom bošnjačkog naroda. Velika većina mladih Bosanaca nije neprijateljski raspoložena. Zajedno se bave sportom, aktivisti civilnog društva zajedno rade na stvarima i mnogi svakodnevno prelaze međuentitetsku granicu zbog posla, u kupovinu ili samo da bi se zabavili negdje drugdje.
Ali to nužno znači da će prva generacija koja se ne sjeća rata promijeniti zemlju. Prošlotjedni lokalni izbori vidjeli su Draška Stanivukovića, 27-godišnjaka, izabranog za gradonačelnika Banja Luke, glavnog grada RS-a. Kaže da je njegovo vodstvo korumpirano i da ga treba zamijeniti. Protiv je neovisnosti RS-a, ali i on inače zauzima mnoge iste srpske nacionalističke pozicije kao i gospodin Dodik.
Hana Curak, stara 26 godina, sociologinja iz Sarajeva, kaže da je nedostatak prilika prokletstvo njene generacije. Potrebne su vam veze s ljudima na vlasti da biste pronašli posao, rekla je 87% anketiranih mladih ljudi 2018. Budući da veći udio obrazovanih i liberalnih mladih odlazi, kaže gospođa Curak, ostaje više onih s manje progresivnim i više nacionalističkim vrijednostima. Ona misli da je legitimiranjem sustava u kojem je etnička pripadnost najvažnija, Dayton zapravo poslužio da mnoge od njezine generacije učini “još konzervativnijima i nacionalistima od njihovih roditelja”.
“Ono što me plaši”, kaže gospodin Čerimagić, jest da “godinama ljudi govore kako je na mladima da nas spasu ove bijede, ali tada imam dojam da se oni zapravo ne razlikuju od nas ostalih. ” Za one koji su posvećeni stvaranju bolje Bosne, “to će biti duga borba.”
