Slavuj.net Dobar glas bolji sadržaj
Svi smo svjesni „činjenica“. Prije svega, Jugoslavija se raspala zbog utjecaja Zapada jer im nije bilo dobro da imaju jaku i moćnu zemlju u srcu Europe. Drugo, Jugoslavija se nikada ne bi raspala da jugoslavenski narod nije imao to sjeme sloma, da nije plodno tlo za propast.
Uzimajući u obzir te dvije stvari, odlučili smo vam pokazati najzanimljivije dijelove djela o autorskim pravima “Kako je Jugoslavija Sirijanizirana prije 30 godina”, autora Phila Butlera, britanskog stručnjaka za istočnu Europu.
Vjerujemo da će vas mnoga poglavlja iznenaditi, a neka od njih i zbog dijelova “što ako”. Mnogi od vas, koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji, zatvorili bi oči i zaplakali jer ćete shvatiti da ste izgubili mnogo više od zajedničke države. Izgubljeno u svjetlu budućnosti koja je mogla biti.
“U alternativnom svemiru, što bi se dogodilo da je Jugoslavija još uvijek postojala?” U ovom ključnom trenutku povijesti apsolutno je neophodno suočiti se sa događajima u posljednjih 30 godina, a intervencija Jugoslavije i Zapada u njemu možda je najbolje mjesto za početak.
Možete li zamisliti Europu u kojoj je Jugoslavija jedan od ključnih igrača? Mogu. Jugoslavija je zapravo bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti.
Nastala je i na granici Austro-Ugarske monarhije i Osmanskog carstva, Jugoslavija je povezala ljude iz oba kulturna kruga na način koji nije viđen od Aleksandra Velikog.
Pokus je trajao više od pola stoljeća, a ideja je bila stvoriti jedinstvenu državu za sve južnoslavenske nacije. Iako je Jugoslavija djelomično bila geostrateški projekt Britanije i Francuske s ciljem obuzdavanja Njemačke, to je u osnovi bila razumna i legalna ideja.
Krfska deklaracija pozvala je na ustavnu monarhiju sličnu onoj u Engleskoj, iako je kralj Aleksandar u jednom trenutku suspendirao ustav i izbore, ovaj je projekt i dalje izgledao obećavajuće. Rat, političke mahinacije, unutarnji i vanjski pritisak srušili su se nad ovom svjetskom silom u njenom usponu, kao što se to obično događa u tim eksperimentima, autoritativna vlada postala je potrebna, pa čak i poželjna.
Kad je nacionalni heroj, diktator i globalna “slavna ličnost” Josip Broz Tito došao na vlast, Jugoslavija se pojavila na svjetskoj sceni u punom sjaju. Njegova uloga u pronalaženju Pokreta nesvrstanih bila je i izdašna i izuzetno važna, posebno za ljude u samoj Jugoslaviji; osim toga, temelji su mu postavljeni u Beogradu 1961.
Kad iz ove perspektive vidimo slom Jugoslavije, može se vidjeti geostrateško razmišljanje Washingtona i nikome nije potreban istraživački institut da bi znao zašto je Bill Clinton čekao 1995. da intervenira u Bosni. Clinton je zapravo samo nastavio politiku destabilizacije jugoslavenskog socijalizma, koju je formirao njegov prethodnik George Bush stariji.
Sada znamo da su pobunjenici, koje je Amerika podučavala u tajnosti, igrali ključnu ulogu u fragmentaciji regije, jer se organizacija poznata kao Atlantska brigada sastojala od oko 400 boraca, koji su se borili na Kosovu, rame uz rame sa Oslobodilačkom vojskom Kosova .
Priča o francuskim muškarcima koji su obučavali pripadnike atlantske brigade podsjeća na ono što se u proteklih nekoliko godina dogodilo u Ukrajini, Libiji i Siriji. Mogli su se vidjeti šalterice koje nas vode do istine: stravična polja smrti u legitimnoj državi Jugoslaviji, investitori pljačkaju ono što je ostalo, mrlje na rukama američkih predsjednika, britanskih lorda i neonacističkih njemačkih industrijalaca.
Jugoslavija je postala obrazac za Afganistan, Irak, arapsko proljeće i Ukrajinu. Priča o genocidu u ime demokracije previše je odvratna da bi se o tome moglo govoriti. Većina ljudi u tim narodima vraćena je unatrag 200 godina, u tip srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedino što bivši Jugoslaveni danas vide je EU i NATO.
U sukobu na Kosovu obje su strane počinile zločine, naravno, kao i u drugim jugoslavenskim ratovima. To nije poanta ovoga o čemu govorim, već ukupnost katastrofe.
Prvenstveno narodi bivše Jugoslavije više nemaju svoj glas. Drugo, propast nacije dovela je do smrti i progona milijuna ljudi. To je druga priča. Moja “maštarija” o Jugoslaviji trebala bi se prosvijetliti.
Jugoslavija se temeljila na ideji da Južni Slaveni trebaju prestati biti slabi i podijeljeni. Ujedinjena nacija Jugoslavija nije bila laka meta imperijalističkih namjera kakve danas vidimo.
Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala europska priča o uspjehu.
Između 1960. i 1980. ta je zemlja doživjela možda najživlji ekonomski i socijalni rast na cijelom svijetu: pristojan životni standard, besplatna zdravstvena zaštita i obrazovanje, zajamčeno pravo na rad, plaćeni jednomjesečni odmor, stopa pismenosti preko 90% i očekivani životni vijek od 72 godine .
Koliko znam, nijedna od novoformiranih balkanskih zemalja ne može se danas pohvaliti s pola tog blagostanja. To je napredak zbog kojeg su zapadne interesne skupine željele uništiti Jugoslaviju.
Svi su jugoslavenski narodi također uživali u besplatnim stanovima, dostupnom javnom prijevozu i komunalnim uslugama. Neprofitne tvrtke također su bile u javnim rukama, što nije dobro odgovaralo zapadnoj demokraciji.
Ta zemlja nije smjela konkurirati Njemačkoj, Francuskoj, a posebno ne Britaniji, a londonski i luksemburški bankari nisu mogli izvući milijarde iz socijalističkog sustava.
Jugoslavija je morala umrijeti.
Michael Parenti – nagrađeni autor i politolog, domaćin profesor Instituta za studije politike u Washingtonu – opisao je što je cilj Amerike s Jugoslavijom: preobraziti jugoslavenski prostor u regiji Trećeg svijeta koji se neće moći dalje razvijati samostalno , u području slomljene ekonomije, s prirodnim resursima koji su u potpunosti otvoreni za multinacionalne korporacije (Kosovo je posebno bogato mineralima).
Također, cilj je bio pretvoriti Jugoslaviju u prostor u kojem žive siromašni, ali dobro obrazovani i obučeni ljudi koji će morati raditi za male plaće i to će dovesti do pada plaća u zapadnoj Europi.
I još nešto: cilj je bio razbiti naftu, inženjering, rudarstvo, automobilsku industriju i industriju gnojiva, te mnogo više lakih industrija, tako da nisu mogli konkurirati već postojećim zapadnim proizvođačima.
Na Balkanu je Zapad učinio da Srbi izgledaju poput demona, u Libiji pukovnik Gadafi, u Siriji Asad, a obrazac ide prema Vladimiru Putinu, kao najvećem trofeju do sada. To je svijet u kojem živimo. Snagom smirenih američkih građana koji su drogirani glupošću bezvrijednih stvari i ogromnih kuća superkapitalizma: svijet preuzimaju tirani.
Ali što bi se dogodilo da je Jugoslavija preživjela? Što ako je preživio taj veliki etnički i socijalni eksperiment? Danas bi to sigurno bilo sasvim drugo mjesto.
Prije svega, zbog prisutnosti Pokreta nesvrstanih, Europska unija bila bi puno slabija i puno manje utjecajna u svijetu. Cijela Europa došla bi u Beograd, a odatle u svih šest republika koje se sada bore oko bruxelleskih mrvica.
- godine Jugoslavija je bila 24. na svijetu s obzirom na BDP. Bosna i Hercegovina danas je 112. i situacija je sve gora. Hrvatska je 76., iako ih je “Blumberg” nedavno stavio na listu 10 najgorih na svijetu. Makedonija je 130., Crna Gora 149., Slovenija 81., Srbija 87. i čini se da je stabilnija od svih ostalih.
Iz osobne perspektive sjećam se trenutka blagostanja bivše Jugoslavije, zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. To su bile prve zimske igre održane u nekoj komunističkoj zemlji, a baklja je otišla iz Dubrovnika, preko Splita, Ljubljane, Zagreba i mnogih drugih Jugoslavenskih gradova, sve dok nije stigao do Sarajeva.
Ne sjećam se imena osvajača zlatnih medalja, ali sjećam se maskote Vučko, djela slovenskog slikara Joze Trobeca, koja mi se iz nekog razloga urezala u sjećanje. Taj je mali vuk predstavio narod Balkana. Vukovi igraju važnu ulogu u jugoslavenskim bajkama, oni su utjelovljenje hrabrosti i simbol zime.
Ne razmišljam o tome što bi se dogodilo da je taj hrabri i snažni narod Jugoslavije sve pobijedio, ali drugi su im miješali prste u sudbini. Sada te nacije nema, zauvijek “.
