Ako su ponizni ljudi najbolji vođe, zašto padamo na karizmatične glorificirajuće narciste?

Istraživanje je jasno: kada za vođe odaberemo skromne, neugledne ljude, svijet oko nas postaje bolje mjesto.

Skromni vođe dugoročno poboljšavaju performanse tvrtke jer stvaraju više suradničkih okruženja. Imaju uravnotežen pogled na sebe – i svoje vrline i nedostatke – i snažno cijene tuđe snage i doprinose, a otvoreni su za nove ideje i povratne informacije. Ti „neopjevani heroji“ pomažu svojim vjernicima da izgrade svoje samopoštovanje, nadiđu njihova očekivanja i stvore zajednicu koja pojedinačne napore usmjerava u organiziranu skupinu koja radi za dobrobit kolektiva.

Primjerice, jedno istraživanje ispitivalo je 105 malih do srednjih tvrtki u industriji računalnog softvera i hardvera u United Studies. Nalazi su otkrili da će, kad je skromni izvršni direktor na čelu tvrtke, vjerojatnije da će njegov top menadžerski tim surađivati ​​i dijeliti informacije, maksimalno iskoristivši talent tvrtke.

Drugo istraživanje pokazalo je da poniznost vođe može biti zarazna: kad se vođe ponašaju ponizno, sljedbenici oponašaju njihov skroman stav i ponašanje. Studija na 161 timova otkrila je da su zaposlenici koji slijede skromne vođe i sami vjerojatnije priznali svoje pogreške i ograničenja, dbijajući pohvale i skrećući te pohvale na druge i bili otvoreni za nove ideje, savjete i povratne informacije.

Ipak, umjesto da slijedimo vodstvo ovih neopjevanih junaka, čini se da smo odlučni u potrazi za superherojima: pretjerano glorificirajućim vođama koji odišu karizmom.

Grčka riječ Kharisma znači “božanski dar”, a karizma je kvaliteta izvanrednog šarma, magnetizma i prisutnosti što osobu čini sposobnom nadahnuti druge entuzijazmom i odanošću. Njemački sociolog Max Weber karizmu je definirao kao „božanskog podrijetla ili kao uzornu i na temelju nje se dotični pojedinac tretira kao vođa“. Istraživački dokazi o karizmatičnom vodstvu otkrivaju da će se karizmatični ljudi vjerojatnije odobravati kao vođe zbog svoje velike energije, nekonvencionalnog ponašanja i herojskih djela.

Iako karizma vodi ka organiziranju pozitivnih velikih transformacija, karizmatično vodstvo može imati “tamnu stranu”. Jay Conger i Rabindra Kanungo to ovako opisuju u svojoj osnovnoj knjizi: “Karizmatični vođe mogu biti skloni ekstremnom narcizmu koji ih navodi na promicanje krajnje sebičnih i grandioznih ciljeva.” Klinička studija ilustrira da kad se karizma preklapa s narcizmom, vođe teže zloupotrijebiti svoju moć i iskoristiti prednosti svojih sljedbenika. Drugo istraživanje ukazuje na to da narcisoidni vođe imaju tendenciju predstavljati hrabru viziju budućnosti, što ih čini karizmatičnijima u očima drugih.

Zašto je vjerojatnije da će se takvi čelnici popeti na vrh? Jedno istraživanje sugerira da unatoč tome što ih se doživljava arogantnima, narcisoidne osobe zrače “slikom prototipsko djelotvornog vođe”. Narcisoidni vođe znaju kako skrenuti pažnju na sebe. Uživaju u vidljivosti. Potrebno je vrijeme da ljudi vide da se ti rani signali kompetencije kasnije ne ostvaruju i da narcisoidnost vođe smanjuje razmjenu informacija među članovima tima i često negativno utječe na uspješnost grupe.

Nije da karizmatični i narcisoidni ljudi nikad ne mogu biti dobri vođe. U nekim okolnostima mogu. Na primjer, jedno istraživanje pokazalo je da narcisoidni izvršni direktori “favoriziraju hrabre akcije koje privlače pažnju, što rezultira velikim dobicima ili velikim gubicima.” Narcisoidni vođa stoga može predstavljati prijedlog s visokim rizikom i visokom nagradom.

Isto tako I nije da skromni vođe ne mogu biti karizmatični. Istraživači se slažu da bismo karizmatične vođe mogli klasificirati kao „negativne“ ili „pozitivne“ prema njihovoj orijentaciji prema ostvarivanju vlastitih ciljeva u odnosu na ciljeve njihovih skupina. Te dvije strane karizmatičnog vodstva također se nazivaju personaliziranom i socijaliziranom karizmom. Iako socijalizirani karizmatični vođa ima auru heroja, tome se suprotstavlja niska autoritarnost i istinski interes za kolektivnu dobrobit. Suprotno tome, junaštvo personaliziranog karizmatičnog vođe spojeno je s visokom autoritarnošću i visokom narcizmom. Kada su sljedbenici zbunjeni i dezorijentirani, vjerojatnije je da će stvoriti personalizirane odnose s karizmatičnim vođom. Socijalizirane odnose, s druge strane, uspostavljaju sljedbenici s jasnim skupom vrijednosti koji karizmatičnog vođu promatraju kao sredstvo za postizanje kolektivne akcije.

Problem je u tome što negativne karizmatične vođe odabiremo mnogo češće nego u ograničenim situacijama u kojima bi se rizik koji predstavljaju mogao isplatiti. Unatoč grandioznom pogledu na sebe, niskoj empatiji, dominantnoj orijentaciji prema drugima i snažnom osjećaju prava, njihova se karizma pokazuje neodoljivom. Sljedbenici superheroja oduševljeni su njihovom pokazanošću: svojim pukim magnetizmom narcisoidni vođe transformiraju svoje okruženje u natjecateljsku igru ​​ušto njihovi sljedbenici također postaju samoživiji, što dovodi do organizacijskog narcizma, kao što pokazuje jedna studija.

Ako su ponizni vođe učinkovitiji od narcisoidnih vođa, zašto tako često biramo narcisoidne pojedince koji će nas voditi?

Hipoteza o „romantičnosti vođenja“ sugerira da općenito imamo pristranu tendenciju razumijevanja društvenih događaja u smislu vodstva, a ljudi imaju tendenciju romantizirati lik vođe.

Moje vlastito istraživanje pokazuje da naša psihološka stanja mogu pristrasti i prema našoj percepciji karizmatičnih vođa. Visoka razina anksioznosti čini nas gladnima karizme. Kao rezultat toga, krize povećavaju ne samo potragu za karizmatičnim vođama, već i našu tendenciju da percipiramo karizmu kod vođa koje već slijedimo.

Ekonomske i socijalne krize tako postaju jedinstveni poligon za karizmatične vođe. Stvaraju uvjete nevolje i nesigurnosti koji se čine idealnim za uspon karizmatičnih figura. Ipak, istovremeno nas čine i osjetljivijima na odabir pogrešnog vođe. Krize i drugi emocionalno opterećeni događaji povećavaju našu sklonost romantiziranju grandioznog pogleda na narcisoidne vođe. Paradoks je u tome što bismo tada mogli odlučiti podržati same vođe za koje je manje vjerojatno da će nam donijeti uspjeh. U vremenu krize lako nas je zavesti superherojima koji bi mogli doći i “spasiti” nas, ali koji bi nas onda možda uvalili u veću opasnost.

Iako ovo može zvučati beznadno, postoji još jedan način gledanja. U osnovi, imamo vođe koje zaslužujemo. Dok kolektivno biramo i konstruiramo svoje vođe kako bi zadovoljili vlastite potrebe i želje, možemo odabrati poniznost ili socijaliziranu karizmu nad narcizmom.